Počeci početaka

Evo započinjem. S pisanjem naravno. Pogađa me bjelina ovog novog dokumenta i trebala bih samo tako ispisivati slova koja će formirati neku smislenu rečenicu. Nije lako, ali prsti kao da sami čine svoje. Riječi izlaze, misli se pretvaraju u rečenice. I sve je tu. Sve je cijelo vrijeme tu. Kao da je stajalo nekoliko mjeseci i čekalo, čekalo u tami ili svjetlini moga uma i sada konačno izlazi negdje na vidjelo.
Nazvala bih to početkom, ali započeli smo već davno prije. Čovjek se na sve navikne. Tako barem kažu. Ono što je meni bilo potrebno jest navikavanje. I još uvijek nisam navikla na sve. I još uvijek ne znam toliko toga. Nadam se da će na tome i ostati. Nadam se da ću uvijek moći ići kroz život znajući da imam još koju lekciju za naučiti. Pa krenimo onda od osnova.

Ova je rubrika trebala biti onaj mali djelić naše nutrine, naš kritičar. Onda bi svaki put, ili svaki drugi, treći put kad smo negdje išli to prenijeli i na ekran i opisali kao obrok. Kakav obrok – e to je ono što bismo svaki put iznova otkrivali.
Za sada valja se vratiti na osnovu svakog jela. A to je namirnica. Do prije nekoliko mjeseci većina nas nije znala što je to OPG. I meni je trebalo sve ono političko i poljoprivredno uplitanje kako bih saznala da su to ustvari obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Doista i ne sramim se to reći. Da OPG postoji znaš onako otprilike tj. kupuješ robu na tržnici kod te i te bakice, kod tog i tog dedeka, ali nikad se ne pitaš kako oni to zapravo zakonski prikazuju. Nije me to ranije ni zanimalo sve dok se i sami nismo počeli baviti poduzetništvom. Onda sam u kratkom roku naučila sve što bi trebalo znati a hrpu toga još ne znam. I onda sam usput naučila što nekome znači taj OPG.
Sada, par mjeseci nakon diktature koja se u kratkom roku provela nad „rajom s pijace“ ima sve više tih OPG-a. Ono što je trebalo služiti kao jedna linija obrane svih onih obitelji koje se bave poljoprivredom svim srcem sada je uzeto kao oblik ismijavanja i svaka budala može imati taj naziv ispred nekog imena. Posadiš vrt, kažeš da imaš nekog povrća i voća i odeš to prodavati. Nije sve tako jednostavno. Znam. Ali u principu sada je otvoren put svakome da bi se bavio poljoprivredom. Zvuči prejednostavno i preidilično u društvu u kojem je svaka romantika uništena, a dobrota je termin koji se koristio u nekim drugim biblijskim svrhama. Dapače, i meni je jedna velika i neostvarena želja imati vlastiti vrt, koju kokicu i kravu a može i ostale domaće životinje. A ako bi sve to rađalo kako treba ne bih nikad to prodavala već bih omogućavala svojoj obitelji da jedemo nešto svoje. Ne bih se morala svaki put pitati da li mi ova žena laže dok kupujem domaću rukolu i pitam se s čime ju je tretirala. Znala bih da je to moje i da je jedino što me može zaustaviti Majka priroda.
Kako riječi ne bi postale previše gorke spomenut ću kako treba vremena za upoznavanje. Za sklapanje prijateljstva. I dalje nisam u vezi s ni jednom osobom na tržnici – osim one žene kod koje već godinu dana kupujem cvijeće. I dalje ne znam komu mogu sto posto vjerovati ali na tragu sam. Razgovaraš s ljudima, čuješ tu i tamo neku priču o nekom tamo čovjeku koji ima OPG i koji prodaje voće i povrće i o tome mu ovisi život. I njegov paradajz nije svaki identičan. Jedan je ovakav drugi je onakav. Onda otkriješ da ima i onih koji prodaju ispred svoje kuće pa odeš malo i tamo. Za nas početnike, mlade pionire domaćinstva i odsustva mame, tate, babe i dide, otkrivanje je jedini način. Veliki trgovački lanci nikad ne pružaju toliko zadovoljstva kao odlazak na tržnicu ili otkrivanje nekog domaćinstva u kojem možeš kupiti domaće. Niti jedan crni tartuf nije vrijedan domaće salate, paradajza ili krumpira. O češnjaku da i ne govorimo. Sreća najveća. I onda kada nađeš jedno takvo skriveno blago onda si jednostavno na svom mjestu. Sretan i zadovoljan.

Objavljeno : 12.09.2013.